Nakon što je završio zagrebačku V. gimnaziju kao jedan od najboljih učenika, imao je namjeru upisati se na Akademiju dramskih umjetnosti sa željom da postane redatelj. No, te je planove poremetio njegov otac, inače jedan od prvih domobranskih pilota na ovim prostorima, koji mu je sugerirao da postane liječnik ili inženjer. Prihvativši očev savjet, otišao je i položio prijamni na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a njegova generacija 1967. bila je prva koja je započela studij u novoj zgradi, u kojoj je fakultet i danas.
U prve dvije godine Boris je bio među najboljim studentima svoje generacije te se osobito isticao u teorijskim znanostima kao što su matematika, koju je predavao prof. Devide, mehanika (prof. Bazjanac), kemija (prof. Esih) i fizika (prof. Lopašić). Nekoliko je godina radio kao „demos“ na Katedri za matematiku. Nakon što je diplomirao 1973. godine, dobio je ponudu od IBM-a u Njemačkoj da dođe raditi kao inženjer zbog svog izvrsnog znanja matematike. Život ga je ipak odveo puno dalje – preko oceana.
U vrijeme studentskih dana, Boris Mikšić sudjelovao je u studentskom pokretu hrvatsko proljeće, koji se suprotstavio represiji ondašnjega režima. Nakon toga, zbog političke situacije u zemlji bio mu je nažalost onemogućen daljnji razvoj profesionalne karijere. Ubrzo mu je kao ambicioznomu mladiću, koji je tada već imao velikih planova u životu, postalo jasno da će svoju budućnost morati graditi izvan svoje domovine. U veljači 1974. otišao je na fakultet i preuzeo svoju diplomu, ali se nije vratio kući nego je otputovao vlakom u Austriju, pretvarajući se da ide na skijanje. Napustivši svoju zemlju, bio je svjestan da je, izabravši novi život za sebe i svoju obitelj, krenuo u nepoznato. Iako sa strahom, osjećao je da je za njega to bio jedini ispravan put. Da je donio dobru odluku, svjedoči njegov život i karijera koju je ostvario. U trenutku odlaska Borisova supruga i on znali su da će postati roditelji. Nisu nikomu rekli jer su njihovi roditelji već ionako bili dovoljno zabrinuti. Nije bilo vremena za razmišljanje o tome što je pred njima. Budućnost, kako je Albert Einstein odlično rekao, i tako dolazi uskoro. Početak u Americi bio je težak. Boris je radio različite poslove kako bi mogao uzdržavati svoju obitelj, no bio je vrijedan i uporan te se zaposlio kao istraživački inženjer u tvrtki Northern Instruments. Godine 1977. osnovao je vlastitu tvrtku Cortec u maloj garaži u Saint Paulu u Minnesoti. Ta mala tvrtka postala je Cortec grupacija, današnja multinacionalna korporacija i svjetski lider u industriji zaštite od korozije. U sklopu grupacije posluje devet tvornica u SAD-u, Kanadi i Hrvatskoj. Profesionalni izazovi zahtijevali su uhvatiti se u koštac s najkompleksnijim problemima s korozijom, među kojima i onaj u Cape Canaveralu 1989. godine, gdje je korozija posljedica klimatskih prilika i ispušnih plinova koji nastaju tijekom lansiranja raketnih sustava, koji je uspješno riješen.
Boris Mikšić vlasnik je 50 patenata u SAD-u, EU-u, Kanadi i Japanu te je autor sedam knjiga i više od 150 znanstvenih radova u recenziranim publikacijama, kao i radova predstavljenih na međunarodnim kongresima. Predsjednik je međunarodnih simpozija i tehničkih odbora NACE-a (Nacionalno udruženje inženjera korozije). Od 1995. do 2005. bio je počasni generalni konzul Republike Hrvatske u SAD-u. Godine 2005. i 2009. bio je nezavisni kandidat za hrvatskoga predsjednika i nezavisni predstavnik u Gradskom vijeću Grada Zagreba.
„Kada je stigao u Sjedinjene Američke Države, Boris Mikšić donio je energiju, inteligenciju i odlučnost. Ali i san. Bio je hrvatski dar Americi. Danas, kao uspješan poduzetnik, on je američki dar Hrvatskoj."
guverner Rudy Perpich
