„Strojarstvo je snažno vezano uz svijet koji nas okružuje. Uvijek će trebati dobrih strojara jer bez strojarstva nije moguće riješiti neke temeljne probleme na koje odgovor ne mogu dati ni elektrotehnika ni društvene znanosti.“
Životni put dr. sc. Mladena Gomerčića bio je određen već tijekom studiranja odlaskom u Njemačku. S obitelji od 2001. živi u Braunschweigu i radi kao voditelj razvoja tvrtke GOM GmbH, jednog od poznatijih proizvođača najnaprednijih 3D skenera na svijetu. No, njegov se prvi susret s tim njemačkim gradom dogodio još 1994. godine, kada je od DAAD-a (Deutscher Akademischer Austauschdienst) dobio desetomjesečnu stipendiju za dovršetak znanstvenoga magistarskoga rada na Tehničkom sveučilištu Braunschweig. „Još na studiju strojarstva jako su mi se svidjeli kolegiji iz područja mehanike. Velik je utjecaj na mene imao akademik Stjepan Jecić, naučio me znanstveno razmišljati i na tome sam mu jako zahvalan. No u to vrijeme fakultet nije imao novca, nije bilo opreme za bavljenje eksperimentalnom mehanikom. I tako sam na jednoj konferenciji u Trstu upoznao profesora s Tehničkoga sveučilišta Braunschweig i odlučio otići tamo jer sam znao da su jaki u području koje me zanimalo.“
Nakon prva četiri mjeseca završio je eksperimente i magistarski rad te je s jednim asistentom počeo raditi na projektu razvoja mjernoga uređaja. „U timu smo bili petorica – ja kao strojar, dvojica elektrotehničara i dvojica programera, te smo napravili uređaj za trodimenzionalno skeniranje i digitalizaciju.“ Kada je stipendija završila, vratio se u Zagreb, a FSB je u međuvremenu uspio nabaviti neku osnovnu opremu. „Ispalo je da su mi kolege iz Braunschweiga poslali jedan prototip našega uređaja i ja sam u Zagrebu nastavio svoj rad na njegovu razvoju i na doktoratu.“ Godine 1999. ponovno se vratio na sveučilište u Braunschweig, sada kao gostujući znanstvenik. „Moram priznati da mi se nakon toga iskustva bilo jako teško vratiti u Zagreb. Nisam bio siguran hoće li se otvoriti docentsko mjesto na fakultetu, razmišljao sam kojim smjerom krenuti.“ Odgovor je došao otprilike godinu dana kasnije – kolega iz tima s kojim je radio na razvoju mjernoga uređaja u Braunschweigu u međuvremenu je pokrenuo malu razvojnu (start-up) tvrtku i 2001. već je imao 30-ak zaposlenih. „Počeo sam raditi ondje kao jedini konstruktor, jedini strojar. To ne bi bilo moguće da na FSB-u nisam dobio jako dobru i temeljitu strojarsku inženjersku izobrazbu. Glavno je da čovjek nauči osnove, stvori dobre temelje znanja, onda se može specijalizirati, učiti nove programe, dalje se razvijati.“
Iskreno priznaje kako je osim neizvjesnosti ostanka na fakultetu, na njegov odlazak u GOM u Braunschweig utjecala i želja za timskim radom čiji je ishod nešto konkretno. „Dobio sam priliku otići u jako dobru firmu koja se razvijala i u kojoj sam mogao spojiti znanost i razvoj, a da pritom ishod nije znanstveni rad nego uređaj koji nešto radi. I danas mi je golem izazov razvijati nešto od početka. Prvo dolazi ideja, potom izvedba samoga uređaja, a onda slijedi organizacija cijele proizvodnje te put kojim taj uređaj dolazi do kupca.“ Na pitanje koja ga od tih faza najviše veseli, bez puno razmišljanja odgovara: „Intelektualni izazov, prva ideja koja kreće od znanstvene znatiželje. Nakon toga slijedi potvrda da ta ideja, pretvorena u neki uređaj, može dobro raditi i ići u proizvodnju.“
Danas u GOM-u vodi velike timove i ističe da bez timskoga rada nema uspjeha. Kada bira suradnike, važno mu je da se svi uklope u tim i zajednički rade kako bi postigli neki rezultat. “Želja mi je voditi tim na način da im budem mentor, pomoći im da naprave specifične zadatke. Pritom želim da dobro komuniciraju, prilagode se jedni drugima, kako bi svi dali ono najbolje od sebe.“
Iako se želio upisati na studij brodogradnje, kaže da ga je otac odgovorio od te ideje. „Oduvijek sam volio more, a s 12 godina počeo sam veslati. U školu su me upisali ranije, nisam još imao ni šest godina, i nekako mi se čini da sam bio nezreo i malo nefokusiran. Veslanje je to promijenilo, riječ je o mukotrpnom sportu koji me ojačao, izgradio.“ No kako to često biva, na kraju je između dviju velikih ljubavi – mora i veslanja – morao odabrati jednu. „Toga ljeta kada sam navršio 17 godina, trener je želio da ostanem u Zagrebu i treniram, a ja sam silno želio ići na more. I to je bio kraj moje veslačke karijere“, kaže uz smijeh. „Nakon ljeta najednom sam imao jako puno vremena i posvetio se učenju. Upisao sam se na strojarstvo, ali sam nakon završene prve godine podnio molbu da se prebacim na brodogradnju, koju sam silno želio studirati. Na kraju su mi molbu odobrili, a ja sam ipak odlučio ostati strojar.“
Ističe kako ga je oduvijek motivirala ideja o osiguravanju uvjeta koji čovjeku omogućuju razvijati vlastite sposobnosti i paralelni timski rad. Ako je to dvoje moguće povezati, moguće je ostvariti vrlo ambiciozne ciljeve. Nikada nije požalio što je odabrao strojarstvo. „Strojarstvo je snažno vezano uz svijet koji nas okružuje. Uvijek će trebati dobrih strojara jer bez strojarstva nije moguće riješiti neke temeljne probleme na koje odgovor ne mogu dati ni elektrotehnika ni društvene znanosti.“
Mladen Gomerčić često dolazi u Zagreb i u Hrvatsku. Kaže da bi se rado vratio, ali i da možda još nije vrijeme za to. „Često sam sebi kažem – vratit ću se za tri godine, no svjestan sam da bih u tom slučaju već sada trebao početi planirati povratak.“ Iako je s jednim kolegom nakon odlaska u Njemačku osnovao tvrtku u Hrvatskoj koja je zastupnik GOM-a za područje bivše države, a pruža i usluge mjerenja za industriju, kaže da još uživa u radu s kolegama u Braunschweigu. „Ipak, vjerujem da ću se vratiti. Moja djeca jako vole dolaziti u Hrvatsku. Kći razmišlja o upisu na studij na Sveučilištu u Zagrebu, a sin se bavi jedrenjem, pa često idemo u Pulu jer sad ima hrvatskoga trenera.“ Kaže da nije bilo lako donijeti odluku o odlasku u inozemstvo i prilagoditi se novoj sredini, no ondje je dobio mogućnost razviti svoje sposobnosti, s njima nešto novo napraviti i baviti se onim što voli.
