„Način zapošljavanja u akademskoj zajednici općenito treba promijeniti – za dobrobit sveučilišta i cjelokupne hrvatske znanosti.“
Želja za odlaskom u inozemstvo Grguru nije bila strana ni tijekom studija brodogradnje, na koji se upisao 1999. „Tijekom studija htio sam otići u inozemstvo, steći neka nova iskustva, vidjeti kako bih funkcionirao u novom okruženju, kako bih se snašao.“ Hrvatska u to vrijeme nije sudjelovala u programu Erasmus te je odlazak na praksu u inozemstvo ovisio o vlastitoj poduzetnosti. Nizozemski grad Delft jako je poznat po brodogradnji, posebice po razvoju trupova za jedrilice, zbog čega je odlučio javiti se na Tehnološko sveučilište u Delftu i prijaviti se za praksu. „S obzirom na to da smo u to vrijeme na fakultetu imali razmjerno malo prilike za praksu, a obično se išlo u Brodosplit ili u neko drugo brodogradilište, bio sam jako sretan kada su mi iz Delfta odgovorili da mogu doći, ali da to nažalost ne mogu ostvariti kroz neku stipendiju ili program mobilnosti.“ No, kao i mnogi studenti FSB-a, Grgur je na regatama brodocikala upoznao mnogo kolega iz inozemstva. Jedan od njih bio je iz Delfta. „Imao sam nevjerojatnu sreću da mi je jedan kolega besplatno dao pet tjedana svoj stan na korištenje. I tako sam se našao u Nizozemskoj, ne zato što sam mislio da će mi to biti odskočna stepenica nego zato što me zanimalo što oni rade, što mogu od njih naučiti.“
Na pitanje zašto je odabrao baš brodogradnju, a ne na primjer strojarstvo, instinktivno reagira: „Zato što su brodari puno više cool.“ Nasmijavši se na taj svoj odgovor, ipak objašnjava: „Moj je otac završio brodogradnju, bavio se jedrenjem i jedrima, tako da sam odmalena bio prisutan u tom miljeu. S druge strane, oduvijek sam jako volio matematiku i fiziku, a tu je i ljubav prema brodovima.“ Govori da u to vrijeme nije dvojio u pogledu upisa na studij brodogradnje: „Brodari kombiniraju tehniku i umjetnost, oni su inženjeri, ali istovremeno i malo u svom svijetu. Kad bih sada odlučivao, možda bi fizika ili matematika također bile dobre opcije, ali nimalo ne žalim zbog svoje odluke.“ Prisjeća se jako dobre atmosfere na studiju, puno su se družili, posebice ističe nogometni turnir Pivski kup koji studenti brodogradnje organiziraju već dugi niz godina, a važno je i što je na studiju brodogradnje ipak bilo više djevojaka nego na strojarstvu. „I danas smo si ostali u dobrim odnosima, pa kada preko praznika dođem u Zagreb, uvijek se nađemo i družimo.“
Tijekom studija bio je predsjednik Udruge studenata brodogradnje i tada je sa skupinom kolega radio na projektu nove generacije brodocikla. Zajedno su došli na ideju kako bi svoj rad mogli prezentirati na konferenciji u inozemstvu i odlučili da to bude u Austinu u Teksasu. „U to je vrijeme bilo jako teško prikupiti financijska sredstva za odlazak studenata na neku konferenciju. Javljali smo se na natječaje i na kraju nam je Ministarstvo obrazovanja pomoglo da kupimo avionske karte, a onda smo se povezali s hrvatskom zajednicom, koja nam je pomogla sa smještajem. Austin je sveučilišni, progresivan grad, i tada mi je palo na pamet – bilo bi super studirati u SAD-u.“
Diplomirao je otprilike istodobno s još troje kolega: Toninom Karađole, Martinom Petričićem i Davorom Pranjićem – bili su prvi u svojoj generaciji. „To je još bio predbolonjski studij, imali smo puno ispita, programi su nam uzimali puno vremena, trebalo nam je sedam godina.“ U to je vrijeme počeo istraživati gdje u Americi postoje dobra sveučilišta u području brodogradnje i na kraju je odlučio poslati samo jednu prijavu – onu na MIT. „Imao sam puno sreće što je ta prijava upalila. Sada bih slao puno više molbi.“ Kaže da su se nakon njega još neki kolege s FSB-a odvažili prijaviti se na doktorate u inozemstvo: Martin Petričić otišao je nakon godinu dana na Sveučilište Kalifornija, Berkeley, a dvije godine poslije Tea Žakula primljena je na MIT.
Trenutačno je okupiran projektom skupina pametnih bova koje međusobno surađuju i mjere promjene u svojoj okolini te zajedno bez centralnog upravitelja, koristeći se zajedničkim mogućnostima, komuniciraju i kolektivnom inteligencijom rekonstruiraju što se oko njih događa. Grgur ima mnogo interesa i hobija. Ističe da MIT, osim što osigurava izvrsne uvjete koji znanstvenicima omogućuju da se bave onim što ih zanima, kako bi se i dalje znanstveno razvijali, daje i odličnu priliku za bavljenje različitim hobijima. „Eto, ja sada već nekoliko godina plešem argentinski tango i to mi je super.“
Na pitanje želi li se vratiti u Hrvatsku, odgovara: „Naravno da bih se volio vratiti, ali mislim da se način zapošljavanja u akademskoj zajednici općenito treba promijeniti – za dobrobit sveučilišta i cjelokupne hrvatske znanosti. Često frustrira činjenica da se nakon doktorata ili 'postdoca' na najboljim svjetskim sveučilištima možemo prijaviti na mjesto koje je ekvivalent poziciji docenta na sveučilištima istoga, svjetskoga ranga, a na Sveučilištu u Zagrebu ne zadovoljavamo kriterije za docenturu.“ Ako ne ostane na MIT-u i ne vrati se u Hrvatsku, ističe da bi rado radio na nekom europskom sveučilištu ili institutu, ili na nekoliko drugih američkih sveučilišta.
