Nagrada Davorin Bazjanac, koju Fakultet svake godine dodjeljuje najboljim studentima preddiplomskihstudija, stalni je podsjetnik na izuzetno djelo profesora Bazjanca.
Velikog profesora, izvanrednog predavača i znanstvenika kojeg je, uz visoke zahtjeve koje je postavljao asistentima i studentima, krasila ljudska neposrednost i brižnost. Znanstvenu karijeru započeo je doktoratom na ETH u Zürichu, radom na novom zračnom tunelu. Taj rad je i početak interesa profesora za aerodinamiku, koji je i doveo do članstva u Međunarodnoj astronautičkoj akademiji u Parizu. Tijekom tri desetljeća na Fakultetu, odgojio je generacije stručnjaka te ostavio duboki trag osnivanjem Zavoda za tehničku mehaniku, kao prodekan i dekan, kao nastavnik i pedagog koji je razvio nastavu Tehničke mehanike do visokog svjetskog nivoa. Dvadesetak udžbenika profesora Bazjanca snažno je pridonijelo osposobljavanju tehničke inteligencije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Njegovi udžbenici rezultat su posebnog pristupa nastavi te, iako se grafičke metode na kojima je nekada bilo težište više ne koriste, i danas predstavljaju klasična djela tehničke mehanike. Na predavanjima je, uz preciznost i jasnoću, isticao važnost međunarodne terminologije te je termine ispisivao na ploči na engleskom, njemačkom, francuskom i ruskom jeziku. Generacije strojarskih, brodograđevnih i elektrotehničkih inženjera pamte ga po poruci koju je uvijek pisao u kutu ploče na svojim uvodnim predavanjima „Tko hoće – može“.
Razvio je važnu stručnu i znanstveno-popularnu djelatnost na području aeronautike, astronautike i raketne tehnike nastojeći najnovija dostignuća na tim područjima približiti što većem broju ljudi.
Odgojio je jaku grupu suradnika, koja je postala uspješna ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i diljem Europe i SAD-a. Od suradnika je zahtijevao poznavanje barem triju svjetskih jezika, a nesnalaženje u literaturi na ostalim jezicima nije priznavao. Veliku je podršku davao odlasku mladih u inozemstvo radi stjecanja novih znanja i stvaranja međunarodnih kontakata. Izuzetno je cijenio svoje kolege, a prigodom većih svečanosti organizirao je druženja za sve nastavnike i asistente (20-30 ljudi) u svom domu u Gundulićevoj 49 koja su trajala do kasno u noć uz veselo raspoloženje i smijeh.
