Još davne 1956. na ondašnjem Strojarsko-brodograđevnom fakultetu jedna je kemičarka započela kao honorarna nastavnica s predavanjima u koje je uključila tada još relativno slabo poznate polimerne materijale, o čemu se u to vrijeme nije učilo ni na mnogim prestižnim europskim sveučilištima. Profesorica Zora Smolčić-Žerdik na Fakultet je došla s velikim iskustvom stečenim u prijeratnim i poratnim godinama radeći u Industriji boja i lakova, kasnije Chromos, kada je svako postignuće bilo rezultat vlastite upornosti i inventivnosti. Kada je 1962. izabrana za stalnu nastavnicu novouvedenoga predmeta Nemetali, osnovala je i laboratorij za potrebe nastave i znanstvenoistraživačkoga rada. Sudjelujući na brojnim skupovima i kongresima, stjecala je poznanstva tada vodećih stranih, ponajviše europskih, stručnjaka iz područja polimera, što je često rezultiralo trajnom suradnjom. Tako je ostvarena i suradnja s Dechema Institutom iz Frankfurta/M na njihovu državnom znanstvenoistraživačkom projektu ispitivanja polimernih materijala uz djelovanje kemikalija, kojemu je od 1970. do 1987. Laboratorij za nemetale bio jednom od ispitnih stanica. Danas je uobičajeno biti sudionikom kojega od europskih projekata. Tada, 70-ih godina prošloga stoljeća, zajednički projekt s tadašnjom Zapadnom Njemačkom bio je pravi pothvat u kojem je profesorica Smolčić-Žerdik uspjela.
Svoje iskustvo iz područja polimera, ali i drva kao materijala, prenosila je ne samo na FSB-u nego i studentima Kemijsko-tehnološkoga i Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a sudjelovala je i na sveučilišnom poslijediplomskom studiju Makromolekulne znanosti te na Tehničkom fakultetu u Rijeci.
Umirovljena je 1980., premda to mnogi nisu ni zamijetili jer je svakodnevno nastavljala dolaziti na Fakultet i raditi sa svojim suradnicima. Bila je vrlo angažirana pri izdavanju Zbornika FSB-a, koji je preteča današnje FAMENE. Radeći na izdavanju zbornika, a i inače prilikom sudjelovanja u znanstvenim radovima, veliku je važnost pridavala razvoju stručne hrvatske terminologije i, kada god je bilo moguće, nastojala je pronaći odgovarajući hrvatski naziv.
Profesore ne pamtimo samo po predavanjima, objavljenim radovima, člancima i ekspertizama nego i po onom što ostavljaju iza sebe. Profesorica Smolčić-Žerdik uvela je mnoge u svijet znanja. Znala je da u ondašnjim (a često i današnjim) uvjetima rada, gdje stalno nešto nedostaje, jedino velika upornost i strpljivost omogućuju da se ide naprijed. Znala je objasniti kako se, premda u vrlo malim okvirima, rade ipak dobre i katkada velike stvari.
Njezin svijet nije bio ograničen samo na polimere. Često ju se moglo susresti na koncertima, a još češće na raspravama poslije toga, ili na njezinim omiljenim planinarskim stazama s kojih se uvijek vraćala osvježena, puna novih ideja. Bila je veliki erudit, dobra poznavateljica nekoliko svjetskih jezika, što je za profesore starije generacije bilo sasvim uobičajeno. Na svoj miran i nenametljiv način bila je stalno i u svemu prisutna i uvijek je imala vremena za svoje suradnike i svoje studente.
