Vladimir Duvnjak generalni je konzul Republike Hrvatske u Münchenu. Od 1992. godine, kada je počeo njegov profesionalni put u Ministarstvu vanjskih poslova, obnašao je više istaknutih dužnosti i u samoj središnjici Ministarstva u Zagrebu i u diplomatskim predstavništvima RH u inozemstvu (u Švicarskoj i Njemačkoj).

„Na studij strojarstva upisao sam se 1971. Bio je to jako zahtjevan fakultet. Morali smo puno i ozbiljno raditi jer smo trebali položiti ukupno 65 ispita, no dobili smo jako dobru i široku naobrazbu.“ Posebno su mu u sjećanju ostali profesori Turk, Oberšmit, Esih, Tadić, Krnić te akademik Jecić. „Bili su to strogi profesori, ozbiljni ljudi, nije bilo popuštanja. Diplomirao sam kod profesora Novakovića, u Zavodu za automatizaciju, gdje je predstojnik bio profesor Šurina.“

Prisjećajući se studentskih dana, kaže kako se od oko 700 upisanih, na drugu godinu studija upisalo njih samo 70. „Nas petnaestak sa smjera automatizacija puno smo se družili tijekom studija. Ostali smo u kontaktu do danas. I dalje smo povezani i nalazimo se koliko nam okolnosti dopuštaju, jer su svi redom uspješni poslovni ljudi. Naš kolega bio je i dr. Branko Katalinić, već godinama profesor na TU-u u Beču.“

Djevojaka je na FSB-u u to vrijeme bilo malo, pa su studenti strojarstva rado odlazili na susjedni, Filozofski fakultet. Iako se moralo puno učiti, prisjeća se kako je, naravno, bilo vremena i za zabavu. „U to su vrijeme bile česte redukcije struje, pa smo u pauzama, u sobama 10 i 12, kartali, najčešće belot ili preferans. Posebno su popularne bile i filmske matineje u Studentskom centru, na koje smo s fakulteta išli pješice. Nije toliko bio bitan film nego cijela popratna atmosfera – uvijek se komentiralo, navijalo, pa je to često bilo zanimljivije od samog filma. Navečer smo išli na plesnjake u Studenski centar te kasnije u Saloon, koji nam je, s vremenom, postao jedno od omiljenih mjesta za izlaske. Svaka je mladost lijepa, pa je takva bila i naša, uz puno rada, ali i zabave, ljubavi i sporta.“, dodaje uz smijeh. Nakon završene treće godine studija, kao i mnogi njegovi kolege, počeo je raditi, i to u Industroprojektu kao projektant.

Ideju i nadahnuće za upis na studij strojarstva dobio je od prijatelja. „Moj susjed Stanko Škunca, koji nažalost već puno godina nije među živima, tada je već studirao strojarstvo te mi je bio velik uzor. Zajedno smo na Dinamovu stadionu, pored kojega živim od djetinjstva, igrali nogomet te mi je on često, s oduševljenjem, pričao o fakultetu i strojarstvu općenito. Kako sam oduvijek volio matematiku i fiziku te u tim predmetima bio među najboljima u razredu, uz njegov poticaj i ja sam se odlučio za taj fakultet. Da ponovno moram birati, opet bih se odlučio za strojarstvo.“

Nakon diplome jedno je vrijeme radio kao profesor stručnih predmeta u Srednjoškolskom obrazovnom centru "Ruđer Bošković", nakon čega je dvije godine bio izvanredni profesor u Višoj strojarskoj školi pri Brodarskom institutu u Zagrebu. Nekoliko je godina bio samostalni poduzetnik te u to vrijeme obnašao i dužnost potpredsjednika Udruženja ugostitelja Grada Zagreba.

A kako je inženjer strojarstva završio u diplomaciji? „Oduvijek sam bio otvoren i komunikativan, brzo sam sklapao prijateljstva. Strojare karakterizira želja za otkrivanjem nečeg novog, spremnost da se prihvate izazovi i da se riješe problemi. Tako je i sa mnom. Kada nešto treba tehnički riješiti i organizirati u Ministarstvu, moji kolege kažu: Zovi Duvnjaka!“ komentira uz smijeh te nastavlja: „Rat je utjecao na živote mnogih, pa tako i na moj. Na samom početku Domovinskoga rata dobrovoljno sam se angažirao na pomoći i dostavi humanitarne pomoći Biogradu na moru. To je dovelo do moje mobilizacije u Ured za prognanike i izbjeglice u rujnu 1991., zajedno s pokojnim profesorom Adalbertom Rebićem, koji je bio na čelu Ureda. Godinu dana kasnije, u rujnu 1992., kada intenzivnije započinje njegov ustroj, prema želji tadašnjeg ministra, prelazim u Ministarstvo vanjskih poslova RH, u početku na tehničke poslove. Trebalo je osigurati infrastrukturu za prva naša veleposlanstva u svijetu. Veleposlanici su tada, po njih nekoliko, bili imenovani na tjednoj bazi, trebalo im je osigurati minimum da mogu započeti svoju djelatnost. Kasnije sam pohađao Diplomatsku akademiju te je ono što sam u početku smatrao privremenim i vezanim samo uz to ratno vrijeme, postalo na koncu moj trajni poziv.“

Nakon završetka studija ostao je povezan s nekoliko profesora s FSB-a, a tijekom diplomatske karijere uvijek se zalagao da studenti strojarstva dobiju mogućnost posjetiti uspješne njemačke tvrtke radi stjecanja dodatnih znanja i iskustava. „Profesor Marjanović više je puta sa svojim studentima dolazio u Stuttgart i München, u tvornice i pogone Mercedesa, BMW-a i drugih tvrtki. Mislim da je to jako dobra praksa i nadam se da će se suradnja s FSB-om nastaviti. Hrvatska, nažalost, nema tradiciju proizvodnje automobila, već samo automobilskih dijelova, te smatram da su ovi studijski posjeti vrlo važni i korisni.“

Na dužnost generalnoga konzula RH u Münchenu imenovan je 2018., nakon triju prethodnih mandata u Švicarskoj i Njemačkoj. Kaže kako se broj hrvatskih državljana u Münchenu i Bavarskoj, ali i u cijeloj Njemačkoj, posljednjih godina značajno povećao. „Pogađa me činjenica da puno ljudi odlazi iz Hrvatske, od kojih mnogo dolazi u Njemačku, jer ona treba puno kvalitetne radne snage te pruža dobre uvjete. Ipak, kada to uspoređujem s odlascima naših ljudi npr. u Irsku, draže mi je da dolaze u Bavarsku, jer nam je ona relativno blizu, veze s domovinom su dobre, hrvatska zajednica jaka je i povezana, postoje i hrvatske dopunske škole i naše Katoličke misije te naši ljudi, uglavnom, ostaju vrlo dobro povezani s domovinom, što mi daje nadu u veću mogućnost povratka“. Ističe kako su Bavarci, kao njemački „južnjaci“, mentalitetom i mnogočim slični nama, kao i da su međusobni odnosi Hrvatske i Bavarske jako dobri. Osobito je usmjeren na poticanje veza između hrvatskih i njemačkih visokoobrazovnih institucija, kao i gospodarskih subjekata. Ističe jako dobre odnose s Tehničkim sveučilištem u Münchenu, a trenutačno se pokreće suradnja između Sveučilišta u Rijeci i Sveučilišta u Regensburgu.

U vrijeme razgovora, koji je održan početkom svibnja 2019., bio je zaokupljen gostovanjem naših poznatih opernih solista i Zbora HRT-a u poznatom Prinzregenten-theateru u Münchenu. Oni su 19. svibnja 2019., zajedno s Orkestrom bavarskoga radija, u sklopu ciklusa Nedjeljnih koncerata, pod ravnanjem maestra Ivana Repušića s velikim uspjehom izveli hrvatsku operu Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Bio je to kulturni, a za Hrvate u Münchenu, i emotivni događaj za pamćenje, na koji je i konzul Duvnjak bio izrazito ponosan, poglavito zato što je po očevoj strani iz Vrlike, kao i pisac libreta Milan Begović.

„U Generalnom konzulatu u Münchenu imam jako dobar tim i s veseljem odlazim na posao. Puno radimo jer je stranaka i aktivnosti jako puno, također i izvan radnog vremena, kada su naročito aktivne brojne udruge Hrvata, ali smo iznimno dobar i složan tim te velika potpora jedni drugima, što je uvijek vrlo važno, napose kada radite daleko od kuće, često i od svoje obitelji. Svjestan sam da dobra atmosfera u velikoj mjeri ovisi o šefu te se trudim održavati ju takvom, što doprinosi da sve dobro funkcionira te da se poslovi rješavaju kvalitetno i u najkraćem roku, uz podjednak angažman svih, naravno, u okviru njihova djelokruga.“

U slobodno vrijeme poseban mu je hobi sudoku. „To je igra koja se temelji na matematici, i igrajući ju, ostajem u kontaktu s njom te na neki način i sa svojim studijem, u kojem je bilo jako puno matematike. I ovdje u Münchenu gotovo se svaki dan sjetim FSB-a i studija. Naime, tijekom dolaska na posao prolazim ulicom Laplacestrasse i uvijek se sjetim naših matematika – bilo ih je devet ili deset, a zadnja je bila Laplaceova transformacija.“