Sin Boris priču je započeo time kako ih je na zadnjoj godini energetskih postrojenja bilo samo devet. Radilo se o jednom od zahtjevnijih smjerova, pa studenti jednostavno nisu hrlili da se na njega upišu. Njemu je to, tvrdi, bio najbolji izbor koji je napravio.

Tata Ivan se fakulteta prisjeća zahvaljujući ljudima koji su ga učili. Prva asocijacija na FSB su mu trojica profesora: profesor Stanko Šilović, koji ga je naučio filozofiju brodogradnje, zatim profesor Josip Uršić, koji ga je naučio da se mora znati sve detalje i da ih treba izračunati, te Stjepan Ercegović, čovjek koji je rekao da se sve treba uobličiti na inženjerski način i onda primijeniti i prodati.

Mlađi član obitelji kaže da ga je faks naučio čitati i učiti, jer vas škole ne mogu pripremiti za situacije s kojima ćete se susretati u praksi, na što se nadovezao stariji član:

„Što je industrija? Riječ govori sama za sebe – marljivost. Treba biti beskrajno marljiv, učiti i raditi. Ne možete bez obrazovanja voditi složene sustave.“

Ivan se mislima vratio u 1960-e, vrijeme svojeg studiranja, kada je pisao za novine koje su kritički propitkivale postupke tadašnje vlasti. Zbog Paradoksa i Omladinskog tjednika dobivali su, kaže, blage napadaje panike. No, poslije je shvatio da se taj sustav vrijednosti ne može reformirati iznutra nego da da treba zamijeniti, pa se odlučio posvetiti svom zanatu, ekspresno završio fakultet i otišao u brodogradilište.

Boris nastavlja u istom tonu i prisjeća se 1990-ih, boravka na fakultetu te ponekog ispita, koji pokazuju kakav su dobar odnos imali s profesorima.

„Kolega Marko Lipošćak i ja spremali smo ispit kod profesora Šermana. Zbog jednog dijela gradiva nekoliko smo puta dolazili na konzultacije prije ispita kod profesora. Kada smo na usmenom ispitu došli do poglavlja zbog kojega smo išli na konzultacije, profesor je rekao: 'Kolege, ovo vas neću pitati jer znam da znate.' I dao nam je pet.“

„Bez matematike nema tehnike“, napominje tata Adum. Matematika nije rješenje, ona je samo alat. Rješenje je u fizici. Ivan, pak, izdvaja usmeni ispit koji je s kolegom Špirom Matošinom polagao kod profesora Kirina. Nakon položenog pismenog dijela, u kojem su riješili sve zadatke, profesor Kirin im je dao da napišu izvod nekog teorema; nije baš išlo kako treba pa su napisali početak i kraj izvoda kako bi rekonstruirali cjelinu. Profesor Kirin je primijetio da svrha ispita nije napisati izvod nego da se vidi slijed razmišljanja i koliko su učili za ispit. „Mi ne učimo za ispit iz matematike, mi ga polažemo“, rekao je jedan od nas. „A tako, dvojka će vam biti dovoljna“, zaključio je profesor.

Pružili su mu indeks. Profesor je zapisao ocjenu – matematiku znaju dovoljno.

Mnogo godina poslije Ivanova starija kći Ana polagala je kod profesora Kirina ispit iz matematičke logike na PMF-u. Nakon dugog ispitivanja i ispitivanja, profesor joj je rekao: „A što vam mogu, kolegice, morat ću vam dati odličan.“ Tako je Ana nadoknadila i Ivanovu i Borisovu ocjenu iz matematike. Matematiku treba znati.

Kako si je stariji Adum našao stipendiju u malom brodogradilištu u Kraljevici, ondje je nakon završetka FSB-a i počeo raditi. U takvom je okruženju naučio da trebate raditi sve. Brzo je napredovao, a budući da nije bio, prema njegovim riječima, totalno neobrazovan, sa samo 25 godina dobio je priliku voditi prodaju poduzeća. Izazovan posao za mlada čovjeka. Neki nordijski brodovlasnici prilično su osorno nastupali, jedan od većih zaprijetio je Ivanu da će ga dati na arbitražu ako mu se bude i dalje opirao. „Vi mene ne možete dati na arbitražu! A pitate se zašto? Zato što sam ja vas već dao po istom predmetu na arbitražu. Vidimo se u Londonu sljedećeg tjedna“, rekao im je Ivan. Nakon toga je postignut dogovor u granicama struke i razuma. Tako je počela jedna karijera, ne bez muke i truda, ali s dosta rezultata.

Boris se nakon završetka FSB-a na preporuku profesora Hinka Wolfa zaposlio u Dalekovodu. Time je napravio popriličan zaokret jer je iz energetskih postrojenja otišao raditi u proizvodnju u laboratorij. Dakle, nešto potpuno drugačije od onoga što je studirao. Poslije je otišao raditi za norveškog operatora prijenosnog sustava Statnett, gdje je i danas. Bavi se projektiranjem dalekovoda te raznim razvojnim projektima.

„Jedan od meni najdražih projekata bio je razvoj robota za montiranje kugli za obilježavanje na dalekovode, koji je krenuo od moje konceptualne ideje. Na njemu su u razdoblju od pola godine sudjelovale četiri različite međunarodne firme, a jedna od njih bio je hrvatski Dalekovod“, ističe Boris.

Ivan je, pak, ponosan na svoje brojne uspjehe u brodogradnji. Potpuno je reformirao način cijene ugovaranja broda, najprije u Kraljevici, potom i u 3. maju. Nije zabilježio niti jedan gubitak. Nije izgubio niti jedan međunarodni spor.

„Kako sam to uspio? S kolegama. Brodogradilište bez ljudi je ništa. Mi smo u Jadranbrodu nekada predstavljali preko pet posto svjetske brodogradnje. Sve je to djelo inženjera koji su studirali i diplomirali na našem fakultetu. Brodogradilište su ljudi, bez ljudi nema rezultata. Ovo što se danas predstavlja kao brodogradilište je besmislica, pa su i rezultati takvi. Zašto država ne pita svoj besplatni servis, fakultet, to je pravo pitanje“, ne bez gorčine pita se tata Adum.

Kako su Adumi još tijekom 1970-ih živjeli u Oslu u Norveškoj, Boris se nakon povratka u Skandinaviju zapravo preselio u istu četvrt u kojoj je živio kao dječak te nastavio raditi na projektima jer, kaže, „u tehnici nema zastoja, nema pauze“.

Ivan danas piše članke o teoriji i praksi ugovaranja te rizika.

„Članke koje mi pišemo ljudi u inozemstvu čitaju. Pozivaju nas, pokazuju interes, traže da im objasnimo što smo napisali. Nije mi jasno zašto nas u Hrvatskoj to nitko ne pita. Res ipsa loquitur – neka stvari govore o nama. Ono što smo učinili i napravili. To će ostati iza nas“, zaključuje Ivan Adum.