„Od malih nogu, još u školskoj klupi, znao sam da ću jednoga dana biti inženjer. Ta je moja želja posve razumljiva jer je moj otac bio inženjer šumarstva, a njegov otac, moj djed, arhitekt.“
Ipak, Nikola Ružinski ističe kako je na njegov odabir inženjerske struke sigurno u velikoj mjeri utjecao i odgoj, kojim ga se u obitelji poticalo na organiziranost, racionalnost i razmišljanje o uzrocima i posljedicama.
„Odlučio sam se baš za studij strojarstva jer sam volio automobile. Ubrzo se pokazalo kako se na ovom studiju neću odmah baviti automobilima“, kaže kroz smijeh te ističe da mu je studij strojarstva dao široko fundamentalno znanje te ga usmjerio prema razmišljanju o konceptima, projektiranju, osmišljavanju cijeloga jednoga sustava. „Studij mi je otvorio neke potpuno nove horizonte.“
Nakon diplome ostao je na FSB-u kao asistent u Zavodu za energetska postrojenja. Radio je na razvoju tehnologija pripreme i obrade voda u industriji i u energetici te na projektima velikih vodoopskrbnih sustava složenih tehnoloških postupaka u Vukovaru, Osijeku, Slavonskom Brodu. „Tehnologija za svako od ovih vodocrpilišta bila je razvijana na Katedri za vodu, gorivo i mazivo FSB-a i ispitivana u našem laboratoriju. Oprema – dakle rezervoari, filtri i gumirani cjevovodi, rađena je prema našim nacrtima i proizvodila se u domaćim tvornicama. Bili smo uključeni u sve faze razvoja projekata – od izgradnje i montaže te puštanja u probni pogon do kontrole rada“, ističe te dodaje kako su to bila druga vremena u kojima primijenjena istraživanja i razvoj novih tehnologija nisu u tolikoj mjeri bili prisutni u znanosti. „Duboko sam uvjeren kako je tehnološki razvoj, temeljen na ulaganju u znanost i istraživanje, realna i možda jedina opcija za razvoj proizvodnje i za razvoj naše države.“
Tijekom godina napredovao je do znanstveno-nastavnoga zvanja redovitoga profesora, a s mjesta prodekana FSB-a prešao je 1993. u Ministarstvo znanosti i tehnologije, najprije na mjesto pomoćnika ministra za tehnološki razvoj, a poslije i na dužnost ministrova zamjenika. „U godinama tijekom i netom nakon Domovinskoga rata aktivno sam sudjelovao u kreiranju novih zakona u području znanosti i visokoga obrazovanja, izgradnji i obnovi fakulteta i sveučilišta, ustroju sveučilišta i znanstvenoistraživačkih instituta te osnivanju visokih škola i veleučilišta.“ Prisjećajući se tih godina, ističe kako je u vremenima razmjerno ograničenih financijskih sredstava izrazito bio usmjeren na poticanje primjene razvojnih istraživanja.
Nakon isteka mandata u Ministarstvu znanosti i tehnologije vratio se na FSB, na kojem se usmjerio na projekte i razvoj istraživanja u području zaštite okoliša, osobito u energetici i industriji. Interes za ta područja ponovno ga je odveo u državnu upravu, ovoga puta u Ministarstvo zaštite okoliša i graditeljstva. Na dužnosti državnoga tajnika za zaštitu okoliša, među ostalim, radio je na zakonodavnom okviru za zaštitu okoliša te je osmislio i ustrojio sustav gospodarenja posebnim kategorijama otpada.
Na međunarodnom planu, kao voditelj hrvatskoga izaslanstva, aktivno je sudjelovao u radu brojnih multilateralnih foruma, 2011. bio je supredsjedatelj Komisije UN-a za održivi razvoj (Commission for Sustainable Development ‒ CSD), a sudjelovao je i u radu različitih tijela na razini EU-a. Također, vodio je pristupne pregovore Skupine za održivi razvoj i energetiku tijekom procesa ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.
Kada iz današnje perspektive gleda na svoj znanstveni i profesionalni put, Nikola Ružinski kaže kako je uvjeren da mu je upravo studij strojarstva na FSB-u, osobito timski rad na brojnim projektima, dao potrebnu širinu promišljanja te sustavnost u pristupu problemima i njihovu rješavanju. „To iskustvo pokazalo se neprocjenjivim tijekom cijele moje karijere, osobito u radu u državnoj upravi. Kada bih ponovno mogao birati, odabrao bih isto ‒ bio bih ponovno inženjer strojarstva.“
