„Studiji strojarstva i brodogradnje vrlo su bliski jer brod je u stvari najveći stroj napravljen ljudskom rukom. Iako su nam specijalizacije uske, i one nas razdvajaju, svi smo inženjeri. Naravno, oduvijek su između studenata strojarstva i brodogradnje postojala interna 'podmetanja' tko je bolji, pa su tako brodari govorili da se samo najbolji studenti upisuju na brodogradnju. Istina je da su se prve dvije godine studija vrlo malo razlikovale, učili smo mehaniku, termodinamiku, fluide – tek smo se kasnije mi brodari specijalizirali za brodske konstrukcije“, kaže dr. Martin Petričić, koji je nakon završenoga studija 2006., godinu dana ostao na FSB-u, na katedri kod profesora Žanića, kod kojega je i diplomirao. Upisao se na doktorski studij na FSB-u i onda se pojavila mogućnost prijave za Fulbright stipendiju, i to za cijelo razdoblje doktorata.

„Prijavio sam se na natječaj i dobio stipendiju te je uslijedila prijava na sveučilišta. Primljen sam na sva tri mjesta, no bez puno razmišljanja odabrao sam Berkeley.“ Kaže kako mu je znanje koje je stekao na FSB-u bilo jako dobar temelj za daljnje učenje i rad. „Nisam se osjećao inferiorno, dapače. Na FSB-u smo dobili širinu, stekli radne navike i vrlo sam brzo pohvatao sve konce.“ Ipak, na početku nije bilo jednostavno: konkurencija na tako velikom sveučilištu, koje je posebno usmjereno na razvoj i kvalitetu doktorskoga obrazovanja, bila je velika. Ističe kako je doktorandima na Berkeleyu omogućeno samostalno kreiranje liste kolegija. „Ritam studiranja i učenja bio je strašan. Sa stotinu ljudi slušaš matematiku, oni dolaze iz različitih disiciplina, mnogi su izvrsni. Moraš brzo učiti, napredovati i dati najbolje od sebe.“ Nakon prve godine kaže da je bio iscrpljen ali i vrlo zadovoljan i ponosan. „Studiranje na velikom kampusu velika je prednost jer su svi studiji povezani i blizu su jedan drugome, što omogućuje veliku fleksibilnost i daje brojne prednosti – razgovaraš sa studentima iz drugih disciplina, zajedno se pišu domaći radovi i potiče se međusobna suradnja koja je gotovo uvijek interdisiciplinarna. Rješavanjem jednog matematičkog problema vidiš različite kuteve sagledavanja i traženja optimalnih opcija za njihovo rješavanje.“

Prije nego što je doktorirao 2012., njegovu profesoru na Berkeleyu obratio se ABS, međunarodna tvrtka s uredima u više od 75 država diljem svijeta, tražeći mlade ljude s doktoratom. „U kratko vrijeme našao sam se u ABS-u i vidio veliku razliku između studentskog života na stipendiji, koja je bila vrlo izdašna, te stvarnog života u Houstonu.“

Kada je otišao na doktorski studij, supruga i on nisu razmišljali koliko će dugo ostati u SAD-u. „Kada dobijete Fulbright, jasno je da ćete se u jednom trenutku vratiti. Takva su pravila. No budući da je moja supruga stomatolog i da joj u SAD-u nije bila priznata diploma, pomalo je u nama sve snažnije rasla želja za povratkom u Hrvatsku.“ Iako su se prije tri godine vratili u Split, Martin i dalje radi za ABS, u odjelu za istraživanje i tehnologiju, ali od kuće iz Hrvatske.

„Koliko god život u SAD-u nudi velike mogućnosti, on je istovremeno i pomalo samotnjački, sve je fokusirano na posao. Naš je mentalitet drugačiji – u Americi nam je nedostajao naš način života, obitelj, prijatelji. Jako sam sretan što i dalje radim za ABS na velikim projektima, jedina je razlika što sada radim 'na daljinu'. Posao je takav da sam dosta samostalan, većinu vremena provodim za računalom, a s kolegama sam povezan putem Skypa. Malo mi probleme radi vremenska razlika, ali sve se to može uskladiti.“

Za razliku od mnogih njegovih kolega, Martin brodogradnju nije odabrao 'od prve'. „Ideja o brodogradnji pojavila se kad sam već bio u matematičkoj gimnaziji u Splitu. Dobro su mi ležale fizika, matematika i informatika pa sam znao da ću studirati na nekom tehničkom fakultetu, no moj je stariji brat studirao brodogradnju i tako sam se pomalo počeo zanimati upravo za to područje.“

Kada pomisli na FSB, prvo što mu padne na pamet su podmornica, ručno crtanje brodskih linija u sklopu kolegija Brodske forme te njegovi prijatelji. „Davor, Grga i ja upoznali smo se na prvoj godini studija i ostali nerazdvojni sve do danas, zajedno s još nekoliko kolega. Davor i ja živjeli smo u studentskom domu, dečki su za praksu dolazili k meni u Split, a i sada često navrate na Brač, iako smo raštrkani po svijetu.“ Posebno se prisjeća profesora Žanića koji je „jedan od velikana FSB-a“ i „iznimna osoba s nepresušnim znanjem i energijom“. Fascinira ga kada je netko zanesen svojom strukom i radi jer to želi i u tome uživa. U lijepom su mu sjećanju ostali i profesori Ćorić, Senjanović i Grubišić. „Vrijeme provedeno na studiju u Zagrebu najljepše je razdoblje u mom životu – u Zagrebu sam upoznao suprugu, stekao prijatelje za cijeli život i puno naučio.“

Na molbu da kao stručnjak komentira teško stanje u hrvatskoj brodogradnji, kaže: „Ja nisam ekonomski stručnjak, ali vidim probleme koji nisu rješavani dvadeset i više godina.“ Ističe kako smatra da pravo restrukturiranje hrvatskih brodogradilišta nikada nije napravljeno. „Mi smo se morali preorijenitrati s velikih brodova koji su jednostavni, a kineska ih brodogradilišta rade puno brže i jeftinije, na specijalizirane manje brodove koji imaju veliku dodanu vrijednost.“ Također, kaže kako nigdje na svijetu sama brodogradnja ne donosi veliku dobit, ali pozitivno djeluje na ostale industrije i vuče ih naprijed. „U Hrvatskoj te prateće industrije gotovo i nema, u splitskom 'bazenu' gotovo da više nitko ništa ne proizvodi. Nažalost, mi kupujemo i ugrađujemo tuđe elemente i de facto samo sklapamo brodove.“ Na pitanje imaju li hrvatska brodogradilišta onda uopće budućnost, odgovara: „Iako smo oduvijek imali kvalitetu i znanje, podatci mi govore da nas sada svi prestižu. Struka se ne pita dovoljno, nemamo jasnu viziju gdje se pozicionirati na brodograđevnom tržištu te nemamo dovoljno vrhunskih menadžera koji će voditi brodogradilišta.“

U slobodno vrijeme posvećen je obitelji, igra bandminton, nastoji što više vremena provoditi s prijateljima i ići na Brač. Do prije desetak godina ozbiljno se bavio mačevanjem, bio je u državnoj reprezentaciji i natjecao se na svjetskim kupovima. „Kroz mačevanje stekao sam prijatelje te puno putovao, no odlaskom na Berkeley smanjio se moj intenzitet treninga.“