Dr. Davor Hrovat prvi je bivši student FSB-a i prvi hrvatski Amerikanac izabran u američki NAE. Riječ je o Akademiji koja godišnje izabere samo oko 70 novih članova iz cijeloga SAD-a. Članstvo u tom prestižnom udruženju, koje u SAD-u predstavlja najveće postignuće za inženjera, svojevrsno je priznanje za njegov dugogodišnji rad u Fordu, u kojem je 2006. postao i Henry Ford Technical Fellow (HFTF), što je pak najveće priznanje za tehničke stručnjake u toj tvrtki. Bio je prvi HFTF-ovac u području upravljanja i regulacije, a tijekom svojega 34-godišnjega rada u toj tvrtki osmislio je više od 100 patenata koji su primijenjeni u milijunima vozila diljem svijeta za povećanu sigurnost, komfor i performans, uz smanjeno zagađivanje i potrošnju goriva. Iako je od 2015. službeno u mirovini, uz smijeh kaže kako mu je dobar stari prijatelj rekao: „Ti jesi u penziji, ali nisi u mirovini“ ‒ jer je i dalje vrlo aktivan.
Budući da je imao obitelj u SAD-u, u blizini San Francisca, sa suprugom se odlučio otisnuti „preko bare“ nakon što je 1972. diplomirao strojarstvo. Uz financijsku pomoć (pokojne) majke koja je tada bila liječnica u Libiji i američku stipendiju na Sveučilištu California (UCD) obranio je 1979. disertaciju o modernim ovjesima automobila. Na sveučilištu je ostao dvije godine, nakon čega je započeo njegov dugogodišnji rad u Fordu, u istraživanju i razvoju. Ističe da je tijekom godina bilo ponuda iz drugih tvrtki, ali nikada nije poželio napustiti Ford.
„Još u gimnaziji, a završio sam VII. gimnaziju u Zagrebu, jako su me zanimali auti i motorizacija, kao i moga pokojnog oca, koji je još kao student medicine imao jedan od prvih auta i motocikla u Zagrebu, još prije Drugog svjetskog rata. Nas četiri-pet iz razreda odlučilo se za upis na strojarstvo. Studij je bio težak, trebalo je puno učiti, ali bio sam dobar i strastven student. Od oko 700 upisanih, samo nas je desetak diplomiralo u roku, nakon pet godina.“ U posebno lijepom sjećanju ostao mu je profesor Bazjanac. „Bio je uvijek u bijeloj kuti, prava Austro-Ugarska ‒ ili možda točnije švicarska ‒ škola preciznosti i vrhunskog profesionalizma. Kredom je na ploči crtao 100 % ravne crte, bez ravnala. Sjećam se i profesora Devidea, njegova su predavanja iz matematike bila prava poezija. Kad god dođem u Zagreb, svega se prisjetim.“ Kaže da je sa zadovoljstvom slušao duhovita predavanja profesora Muftića, koji je bio pravi veseljak, te profesora Alfirevića, Vučetića i akademika Jecića. „Svi su oni, kao i mnogi drugi, bili odraz kvalitete koja je na mene trajno utjecala.“
„Strojari su prizemljeni, ponekad i malo previše, ne lebdimo, to možda nije uvijek dopadljivo, ali je stabilno. Mi dosta realistično gledamo na stvari i vrlo smo profesionalni i znatiželjni i lako se prilagođavamo radu u različitim područjima.“ Ističe kako se strojarstvo promijenilo tijekom godina i kako je njegov rad u Fordu s jedne strane vezan uz njegovu osnovnu struku, ali i uz puno računalnih simulacija, algoritama, inovacije, uz elektroniku, mehatroniku i patente. „Kada sam otišao u penziju, bio sam jako zadovoljan. Postigao sam ono o čemu sam nekada samo sanjario. Posebno sam ponosan na ono što smo moj tim i ja napravili u području sigurnosti vozila. Nažalost, nakon što sam završio gimnaziju, imali smo dvije automobilske nesreće u užoj familiji u kojima su poginuli naši najmiliji. Te bi se tragedije najvjerojatnije bile izbjegle da su auti tada imali sigurnosne pojase. Tako sam vrlo rano shvatio važnost sigurnosnih mjera, jer iako su auti veliko zadovoljstvo i pomoć, ljudi većinu vremena nisu svjesni koliko su istovremeno opasni.“
Ističe kako je njegov tim posebno radio na sustavima kontrole proklizivanja i stabilizacije Fordovih vozila, napose terenaca, te su u njih uveli nove računalne algoritme, za što su dobili mnoge nagrade i priznanja u popularnim medijima SAD-a. Tako je glavni urednik novina Boston Globe rekao da će, ako tijekom testiranja, na kojem su bili i novinari, netko uspije preokrenuti terenac s Fordovom kontrolom stabilnosti, to „postignuće“ biti na naslovnici. „Na koncu nitko nije uspio preokrenuti naš terenac, a danas je taj softver u svim Fordovim terencima i kamionima, a njegova je licenca ugrađena i u vozila drugih proizvođača. Radili smo i na brojnim drugim rješenjima – danas svaki prosječan auto ima između 70 i 100 kompjutora s milijunima linija koda. Riječ je o strojevima velike složenosti, složenijima u nekim aspektima nego što je avion.“ Ističe kako je tijekom bogate karijere za Ford radio i na nekim posebnim projektima, najviše u Ujedinjenom Kraljevstvu i Njemačkoj, kao i na specijalnom zadaku vezanom uz sigurnost putničkih zrakoplova.
Dr. Hrovat još je 1994. pokušao pokrenuti suradnju između Forda i hrvatskih fakulteta i sveučilišta. „Tražio sam nekog talentiranog studenta diplomanta tko bi na jednu godinu došao u Ford. Želio sam se odužiti instituciji i zemlji koja mi je dala osnove. Na kraju sam, četiri godine poslije, uspio pokrenuti suradnju s profesorima Perićem i Deurom s FER-a i FSB-a. Znao sam da moramo pronaći najbolju moguću osobu za dolazak jer će to biti presudno za pokretanje dugoročnije suradnje s Fordom. Profesor Deur, koji je 1998. baš doktorirao, došao je na godinu dana k nama. Iako je svojim radom impresionirao Fordove inženjere i menadžere, ipak se odlučio vratiti u Hrvatsku. Od tada smo surađivali s njegovim timom na FSB-u. Javljali su se na natječaje koje je Ford raspisivao i pobjeđivali u velikoj konkurenciji s američkim i svjetskim sveučilištima, od kojih je samo oko 15 % nagrađeno.“ Ističe kako je tijekom godina Ford financirao mnoge vrijedne projekte FSB-a i FER-a, a omogućeno je i da najbolji studenti surađuju s Fordom. „Jedan od njih je i Vladimir Ivanović koji je, nakon što je doktorirao na FSB-u, otišao u Ford, u istraživanje i razvoj. Svi smo sretni i ponosni što njegova karijera dobro napreduje i što je u međuvremenu već unaprijeđen u Technical Specialist – Leadership Level. To je snažan pokazatelj da će on i ubuduće biti jedan od glavnih tehničkih doprinositelja Forda i automobilske industrije općenito.“
Dr. Hrovat ističe kako je oduvijek bio ambiciozan i pun optimizma te da mu je to jako pomoglo prilikom njegova odlaska u SAD i u razvoju profesionalne karijere. „Konkurencija je bila velika, no FSB mi je dao dobru osnovu na kojoj sam dalje sve gradio. Oduvijek sam bio pun nadahnuća, bio sam oduševljen onim čime se bavim i to me uvijek guralo naprijed. Najvažnije je raditi ono što voliš i u čemu si dobar, da malo parafraziram Henryja Forda, te biti spreman izaći 'iz svojih cipela', svoje zone komfora i sigurnosti. Bez toga nema uspjeha.“
U slobodno vrijeme povremeno predaje studentima kao gostujući predavač, a 2009. počeo je voditi svojevrsni dnevnik, u kojem je ispisao svoju listu 77 želja koje će nastojati ispuniti do 77. godine – tzv. 77-by-77 Bucket List. „Prošle sam godine letio paraglajding u tandemu, 2017. popeo sam se na Triglav, 2016. veslao sam s kćerkom Yvom kajak 17 milja na otvorenom oceanu oko čarobnoga otoka Kauai… Puno je toga još ostalo na tom popisu, ali se nadam da ću uspjeti ispuniti bar dobar dio tih planova.“
