Presudnu ulogu u mojoj odluci da se upišem na FSB imao je moj brat. Ne zato što me nagovarao da se na njega upišem nego upravo suprotno: govorio mi je da je to jako težak fakultet i da ću se namučiti da ga završim.

No 3D modeli koje je tijekom svojega studija vrtio na svojemu monitoru samo su produbljivali moju znatiželju. Naravno da ga nisam poslušala ‒ i naravno da je bio u pravu. Oduvijek sam pokazivala zanimanje za tehniku. Tata uvijek sa smiješkom spomene kako sam pomno gledala skretnice modela pruge s kojima smo se kod kuće igrali. On se bavio automehanikom u mladim danima, a brat i ja smo mu ponekad pomagali. Mama je ta koja nas je naučila da budemo uredni, organizirani i beskrajno uporni. Odmalena je tu bilo izuma poput tkalačkoga stana od lego kockica jer su barbikama trebale tkanine i tački s kotačem izrađenim od drva za ogrjev, uležištenim dvama čavlima sa svake strane. Bilo je i dizajnerskih ostvarenja poput cipela na petu, haljine krinoline i korzeta izrađenih samo od papira i pola litre Drvofiksa. Tijekom srednje škole ljeta sam provodila kod bake na selu. Cijelo je selo znalo za onu malu koja je pola ljeta šmirglala i bojila bakinu zahrđalu metalnu ogradu. Za kišnih smo dana baka i ja bile posvećene čitanju i ručnom radu tako da nam nije bilo dosadno.

Unatoč bratovim predviđanjima, obveze na fakultetu nisu bile problem. Promjena u shvaćanju struke i načinu razmišljanja dogodila se tijekom i nakon EGPR kolegija (European Global Product Realisation Course). Za mene je to bio ultimativan test. Napraviti nešto, proizvod o kojem nismo ništa znali, u ograničenom roku i razvijati proizvod u multinacionalnom, multidisciplinarnom timu. Komunicirati s kolegama s različitih sveučilišta, različitih struka i znanja, s tvrtkom naručiteljem iz druge države. Nakon sve one teorije, od koje nisam vidjela praktične koristi, shvatila sam da ipak imam nešto u glavi kad smo počeli razvijati stvarni proizvod. Iako nismo vjerovali da će nam to stvarno uspjeti, u tri smo mjeseca napravili prototip. Prvi put tijekom studija cilj nije bila ocjena nego proizvod koji funkcionira.

No za mene je fakultet bio i više od stjecanja znanja i iskustva. Ondje sam upoznala svojega muža, s kojim danas imam dvoje djece. Prednost je našega braka što se doista dobro razumijemo. Marko je završio Dizajn medicinskih konstrukcija te se i dalje usko bavi poveznicom tehnike i medicine. Počeo je kao inženjer u tvrtki Zrinski AG, gdje se bavio razvojem implantanata za osteosintezu. No kako je od početka više bio usmjeravan na „teren“ te je puno vremena provodio s liječnicima u operacijskim dvoranama i na kongresima, njegova je zadaća često bila potrebe struke prenijeti kolegama u razvoju te je tako s vremenom postao product manager proizvoda za osteosintezu u medicini i veterini, o čijim je značajkama i načinu primjene opet morao educirati kolege u razvoju. Iskustvo stečeno poveznicom tehnike i medicine odvelo ga je u smjeru „prodaje“ u tvrtku Medtronic, gdje je zadužen za prodaju visokotehnoloških uređaja na području neurokirurgije i otorinolaringologije, kao i za redovite edukacije medicinskoga osoblja.

U ovom trenutku mogu reći da ne bih bila sretnija da sam odabrala bilo koji drugi fakultet. Profesorima sa svoga smjera vrlo sam zahvalna jer su me usmjerili u područje koje mi je definiralo prvih 10 godina karijere, a to je izrada varijantnih modela. Tako sam u Končar D&ST-u ostavila svoje modele pomoću kojih se sada konstruiraju srednji energetski transformatori širokoga raspona snaga. Zahvaljujući našemu razvojnomu timu, osnovan je i novi odjel razvoja, koji se bavi isključivo razvojem računalnih metoda za poboljšanje konstruiranja unutar tehničkoga ureda SET. Nakon 10 godina rada u stabilnom društvu poput Končara odlučila sam preuzeti rizik i zajedno s mužem otvoriti društvo Simon Innotech. Bavimo se razvojem i konstrukcijom visokotehnoloških proizvoda. Svaki početak je težak, no oboje vjerujemo da će se naš trud isplatiti i da će se naša vizija kad-tad ostvariti.