'Htio sam studirati nešto teško, izazovno, na kraju sam se odlučio za brodogradnju na FSB-u zbog osjećaja cjelovitosti.'

Mnogi koji poznaju Tina Stankovića, reći će – niti jedno, niti drugo – Tino je matematičar!

'Htio sam studirati nešto teško, izazovno. Prema matematici sam oduvijek imao prirodnu sklonost i ideja mi je bila odabrati nešto slično arhitekturi, nešto što će mi omogućiti top-down pristup. Privlačila me tehnika i nekako sam se na kraju odlučio za brodogradnju na FSB-u zbog osjećaja cjelovitosti procesa.' Studij je bio težak ali sve je išlo dobro, sve dok u jednom trenutku brodogradnju na neko vrijeme nije zamijenila glazba. 'Puno sam se bavio sviranjem gitare, bluesa, čak sam svirao u BP Clubu kod Boška Petrovića i puno vježbao kako bih krenuo u jazz vode, a to je promjena cijele tehnike sviranja. Uživao sam u tom razdoblju iako mi je gitara oduzela dosta vremena tijekom studija'. 'Sjećam se da mi je Boško rekao – ne možeš u svemu u životu biti A+, i ja sam nakon toga shvatio da možda neću moći živjeti od jazz glazbe i gitare i da neću biti dovoljno dobar u tome pa sam se vratio na studij i u ekspresnom roku, u godinu dana, sve završio. Glazba me naučila disciplini, i kako zbog moga karaktera, tako i zbog sviranja i vježbanja, često težim perfekcionizmu, a to se održava i na moj znanstveni rad'.

Stalno mijenjanje okoline i stalan izazov ulaska u nešto novo, teško, nepoznato, obilježilo je Tinovu karijeru. 'Nakon završetka studija, zaposlio sam se Gredelju. U tom trenutku bila je to pragmatična odluka, radio sam kao tehnolog u procesu proizvodnje. I tada je došao poziv profesora Marjanovića. Bila je to za mene izuzetna prilika. I ostavljajući tako svoje Gredeljaše u dobrom sjećanju, vratio sam se na Fakultet i s gotovo 30 godina ušao u znanost. Zanimljivo, još jednom sam na neki način kretao od nule, učio sam nešto novo i to mi je ponovno bio poticaj.'

Ističući kako je znanost o konstruiranju istovremeno i tehnička i društvena disciplina jer se ne istražuje samo neki tehnički artefakt, nego i odnosi među ljudima, a tu ima i socioloških i filozofskih aspekata, koji se onda spajaju s matematikom, Tino kaže da je uz sav rad na sebi i predanost važno biti na pravome mjestu u pravo vrijeme i tom smislu imati malo sreće. 'Cijeli život treba dobro i naporno raditi, ali onda se mora dogoditi i neki prijelomni element. Za mene je to bilo istraživanje vezano uz doktorat i Katedru za konstruiranje i razvoj proizvoda.'

Tino je danas zaposlen kao viši znanstvenik na Swiss Federal Institute of Technology Zürich (ETHZ), u Zavodu za strojarstvo i procesno inženjerstvo, u Laboratoriju za konstruiranje i računarstvo (EDAC). 'Profesorica Kristina Shea bila je ispitivač na mojoj obrani doktorata u siječnju 2011. Budući da baš nisam sklon planiranju, uglavnom sam radio, slijedio svoj neki osjećaj, upoznavao ljude i razgovarao s njima. Mislim da mi je to na kraju donijelo sreću – neki od ljudi koje sam upoznao na različitim konferencijama, posebno na konferenciji DESIGN koja se održava svake dvije godine u Dubrovniku, željeli su sa mnom surađivati i dobio sam dvije ponude. Odabrao sam ETH Zürich, na kojem je upravo profesorica Shea dobila mogućnost da okupi ljude i osnuje katedru.' Budući da je riječ o jednom od najboljih svjetskih sveučilišta, dolazak na ETH i ponovni početak nisu bili jednostavni. 'Proces dokazivanja, etabliranja u novoj sredini bio je težak. Kriteriji su jako visoki, ljestvica je podignuta do neba, katedra u nastajanju, osnivanje novih kolegija, nastava, programi… ponovno novi izazov, ponovno od nule, ali to je za mene bila jako dobra odluka.'

Ističe kako mnogi ljudi imaju krivu predodžbu o znanstvenicima. 'Ljudi misle da je biti znanstvenik jednostavno. Istina je da postaje sve teže i teže, postoji velika neizvjesnost jer je jako teško dobiti stalnu poziciju, teško je planirati, rizici su veliki, a znanstvenih je radnih mjesta sve manje. Što se više penješ u hijerarhiji, sve je kompliciranije i mnoge ljude to slomi, jer su na toj razini svi dobri, jednako kvalitetni, razlika gotovo da i nema. Tu onda dolazi i taj faktor sreće'.

Na ETH Zürich je zadovoljan, i dalje se bavi matematikom i razvojem računalnih metoda i alata za konstruiranje s fokusom na sintezu tehničkih proizvoda za aditivnu proizvodnju, ima svoju grupu studenata, znanstvenih novaka, suradnika. Prisjeća se jednog članka i kaže: 'Riječ je o članku iz časopisa Science u kojem se pokušalo analizirati što je u evoluciji znanstvenih karijera, uključivši dobitnike Nobelove nagrade, utjecalo na njihov ukupni znanstveni doprinos. Ispalo je da je sreća u korelaciji s drugim faktorima u tom matematičkom modelu bila vrlo značajna'.

'Profesor Žiha Kalman bio je za mene otkriće. Puno toga sam naučio od njega. Sretan sam što smo i dalje u jako dobrim odnosima. Od njega sam dobio prve inpute i smjernice kako pisati znanstveni rad.'

I na kraju, na pitanje što razlikuje brodare od strojara, koja je razlika u njihovom mind-setu, kaže: 'Mislim da tu nema nekih razlika. I jedni i drugi su precizni, disciplinirani, perfekcionisti, odgovorni, ponosni na svoju struku, no čini se da su nekada možda previše fokusirani na ljepotu rješavanja nego na problem u cjelini. Razlike su u tehničkim područjima. Ne znam, možda nas samo to razlikuje, ali ja sam ipak najviše od sveg matematičar u duši.'