„Svi u ansamblu znaju svirati i pjevati, ali mora biti netko tko će davati tempo i voditi cijelu priču, brinuti se da sve funkcionira skladno.“
Iako se u vrijeme kad je Nusret Šuvalić završio srednju školu moglo birati više fakulteta u bivšoj državi, on se odlučio baš za zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje, što je bilo teško objasniti i roditeljima i prijateljima. Uglavnom, početkom jeseni 1986. našao se među 800 studenata prve godine u „borbi“ za slobodno mjesto u predavaonici A. Već na prvom predavanju zamijetio ga je profesor Heidl, koji ga je uskoro odabrao za svojega demonstratora.
Dane je provodio na fakultetu, popodneva i noći po studentskim domovima, družeći se sa studentima drugih fakulteta, s kojima je odlazio na kazališne predstave i koncerte, čak na one od kojih studenti često zaziru ‒ koncerte klasične glazbe. To ga je potaknulo da se i sam angažira kao izvođač te se učlanio u Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Sa zborom je puno putovao, odakle je potekla ljubav za putovanjima, koju gaji i danas. U zboru je upoznao i suprugu Vesnu. Tenora uvijek nedostaje, pa uskoči i danas kad zatreba. Nije ipak otišao u pjevače ni u putnike nego je ostao vjeran struci.
Na fakultetu je naučio proučiti i analitički misliti o svakom izazovu koji je pred njim. Sve čemu priđe, nastoji riješiti, ne može nešto započeti pa ostaviti. Upornost je vrlina koju je stekao na fakultetu. Osim tehničkih, fakultet mu je dao i osnove ekonomskih i menadžerskih znanja koja su mu danas, kad vodi uspješnu tvrtku s više od 400 zaposlenih, iznimno korisna. U šali priznaje da nikada ne bi bio uspješan menadžer da nije pjevao u studentskom zboru: „Gledam na tvrtku kao na glazbeni ansambl. Direktor je tu dirigent, svi u ansamblu znaju svirati i pjevati, ali mora biti netko tko će davati tempo i voditi cijelu priču, brinuti se da sve funkcionira skladno.“
Uz sve uspomene vezane za faks, nešto želi posebno istaknuti.
„Svi pričaju o profesorima, asistentima, predavačima, ali fakultet čine i ljudi koje malo tko spominje, a među njima su i brojne tajnice koje rade po katedrama ‒ to su dobri anđeli fakulteta. Meni su dvije gospođe, Jasminka Biondić i Narcisa Fegić, bile kao dvije mame koje su se brinule ne samo za mene nego i za mnoge studente. Bio sam dobar student, a te su dvije gospođe slabijim studentima preporučivale da dođu k meni na instrukcije, što mi je donosilo sasvim solidan džeparac. Vjerujem da svaki student, bivši i sadašnji, ima jednog takvog anđela na faksu, a htio bih da ovo bude jedna skromna zahvala svima njima.“
