Alatni strojevi svjedoče povijesnom razvoju čovjeka i njegova standarda. Oni su svjedok našega općeg razvoja.
„Rođen sam u Karlovcu, gradu koji leži na četirima rijekama, i svaki sam dan gledao teretne brodove sa žitom, i to one velike od 600-700 tona, koji dolaze i njihov se teret kolima onda prevozi dalje. Vjerojatno sam zato odlučio studirati brodogradnju.“
Bio je izvrstan u matematici i fizici pa je upis na Tehnički fakultet u Zagrebu bio logičan odabir. „Velik je utjecaj na mene ostavio profesor Leopold Sorta, koji je radio na izgradnji Austrougarske mornarice, koja je u to doba bila bolja od one Britanske. On je uvijek govorio studentima da se teorija mora praktično provjeriti, dokazati rezultatima. Drugi je bio Fran Bošnjaković ‒ bio je vrstan predavač: za svaki proračun, svaki element, davao nam je primjere budući da je imao bogato iskustvo iz prakse. Bio sam prvi student koji je kod Bošnjakovića položio termodinamiku s odličnim, čak mi je predložio da ostanem na fakultetu kao asistent.“ Na kraju je uz brodogradnju završio i studij strojarstva.
U vrijeme studija nije mogao ni sanjati da će njegov cijeli profesionalni put neraskidivo biti povezan s alatnim strojevima i naoružanjem. „Veza s naoružanjem počela je 1952. u brodogradilištu u Puli, kada sam s kolegama studentima na praksi radio na opremanju broda Galeb naoružanjem. To je bio prvi znak.“ A poslije je nekoliko godina proveo u Sarajevu u tvornici UNIS kao pogonski inženjer, tehnolog projektant i voditelj projekata linija naoružanja za potrebe NATO-a. Ne želeći sudjelovati u proizvodnji oružja, preuzeo je projekt osnivanja tvornice kotrljajućih ležaja u kojoj je bio prvi direktor. Zbog zdravstvenih se 1959. vratio u Zagreb u tvornicu Prvomajska, u kojoj je postupno došao do pozicije direktora razvoja. “U to je vrijeme profesor Rudolf Zdenković dobio katedru na tadašnjem Strojarsko-brodograđevnom fakultetu te me je pozvao da pomognem s praktičnim dijelom nastave u području alatnih strojeva. I tako sam dugo vremena sudjelovao u nastavi i radio sa studentima koji su dolazili u Prvomajsku.“
Tijekom svojega bogatog profesionalnog rada puno je boravio u inozemstvu, od SAD-a, Rusije i Njemačke, preko niza istočnoeuropskih zemalja, do Japana. „Bio sam i na sastanku Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) u Rusiji, mislim da sam bio jedini stranac koji je dobio dozvolu da vidi Institut za alatne strojeve SSSR-a, koji je bio smješten ispod zemlje u Moskvi, a bavio se analizom svakog alatnog stroja koji je izrađen bilo gdje u svijetu.“ Prvomajska je proizvodila vrhunske tokarske strojeve i predvodila je u digitalizaciji poslovnih procesa. Posebno ističe dolazak Prof. N.P. Suha, tadašnjega direktora laboratorija za proizvodne sustave MIT-a, u pogone Prvomajske, motiviran inauguracijskim predavanjem o industriji alatnih strojeva pri primanju u CIRP akademiju.
Upravo završava rad na svojoj knjizi o povijesti alatnih strojeva, a tijekom posljednjih godina posebno cijeni iskustva koja je stekao u Japanu i njihovim tvornicama kao što je npr. Toyota, te suradnju s japanskim kolegama. „Proces objedinjavanja znanja, kvalitete i kapaciteta kako bi se dobio vrhunski proizvod, što se naziva 'životni ciklus proizvoda', Japanci su upotpunili sustavom 'just in time' – proizvodnim linijama bez skladišta. Boraveći u Japanu puno sam naučio, a mislim da sam svojim znanjima i iskustvom i ja pridonio razvoju nekih njihovih procesa.“
Ističe kako su „alatni strojevi osnova industrijske proizvodnje svake zemlje“ i žali što Hrvatska nije više usmjerena na proizvodnju alatnih strojeva. „Alatni strojevi svjedoče povijesnom razvoju čovjeka i njegova standarda. Oni su svjedok našeg i općeg razvoja gospodarstva svake zemlje.“
