Diplomirao je na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu, a radni vijek započeo u Radioindustriji Zagreb (RIZ) gdje je prošao sve faze, od konstruktora do glavnog direktora. Usavršavao se u Brown Boveri u Švicarskoj, Grundig u Njemačkoj te u Princeton u SAD-u.
Svoj rad nastavlja kroz znanstvenu i nastavnu djelatnost na ondašnjem Strojarsko-brodograđevnom fakultetu gdje je 1981. izabran za redovitog profesora Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Jedna od njegovih najvećih zasluga je uvođenje područja automatike u strojarstvo. To je rezultiralo osnivanjem Katedre za strojarsku automatiku, uvođenjem kolegija automatske regulacije, računala i robota kao i osnivanjem Laboratorija za upravljanje i regulaciju. Bio je mentor doktorandima, napisao stotinjak znanstvenih i stručnih radova te osam knjiga, učestvovao u projektima i znanstvenim skupovima. I grad Zagreb je prepoznao njegov doprinos te mu postavio spomen ploču na zgradi gdje je živio i radio.
Objavio je osam knjiga, dvije su objavljene kao sveučilišni udžbenici: „Automatska regulacija“ i „Industrijski roboti“ iz kojih su generacije studenta učile automatiku. Bio je živa i kritička enciklopedija znanja. Fascinantno je bilo njegovo poznavanje detalja povijesti, geografije, jezika. Zapalio bi lulu, odbio par dimova i to je značilo da ćete saznati nešto zanimljivo. Svakako spada u one profesore koji su ostavili duboki trag i bez kojega ovaj fakultet ne bi bio isti.
„Za obitelj, prijatelje i znance Tugomir je uvijek bio Miho ili Mihec. Tako ga je naime zvao otac Martin, rođeni zagorac, dok je majka Marta, djevojački Černelč, bila Slovenka. Obilježen korijenima u Hrvatskom zagorju, čitav život zadržao je snažan osjećaj nacionalne pripadnosti. Majka je rano ostala udovica s vrlo skromnim prihodima i dvojicom sinova koje je trebalo školovati, a Miho se u obiteljskoj nevolji našao pomalo prepušten sam sebi. Natprosječan đak zagrebačke muške gimnazije, pod utjecajem nekolicine izuzetnih profesora okrenuo se obrazovanju. Jednako dobar u prirodnim i društvenim predmetima, interese je dijelio između raznorodnih područja, s posebnom sklonošću prema stranim jezicima – njemačkom, francuskom i ruskom – a kasnije je, uz pomoć tadašnje američke čitaonice na Zrinjevcu, prionuo učenju sve aktualnijeg engleskog, kao i talijanskog, privučen melodioznošću jezika i kulturom te mediteranske zemlje. Za kratkog boravka u dječačkoj dobi na otoku Hvaru zauvijek je zavolio jug i sunce, što ga je kasnije potaknulo da grad Hvar izabere za mjesto u kojem će do starosti provoditi duga topla ljeta uživajući u blagodati klime i druženju sa susjedima i prijateljima.
Još kao gimnazijalac prigrlio je ideju komunizma i društvene jednakosti te se zajedno s još nekoliko školskih kolega pridružio partizanima. Nakon rata izabrao je tehničke znanosti kao poziv i područje rada, a strast prema povijesti i zemljopisu te poznavanju opće kulture zadržao je kao hobi. Dugogodišnji čitatelj časopisa National Geographic, do kraja života ostao je nezasitan u skupljanju znanja unutar i izvan područja kojim se profesionalno bavio. Izuzetna memorija i mentalna svježina krasile su ga do duboke starosti – možda je to bio prirodni dar, a možda posljedica neprestanog učenja i ponavljanja. Znatiželja je bila jedna od najvažnijih odlika njegove osobnosti. Živo zainteresiran za ljude i događaje oko sebe, bio je nadasve poželjan sugovornik. Uživao je u druženju i razgovorima, i koliko god je volio slušati druge, toliko je i sam bio zanimljiv, sadržajan i pronicljiv u svojim pričama i zapažanjima.” (Sanja Zovko 15. siječnja 2019.)
