Osim neizbrisivog traga koji je ostavio u hrvatskoj znanosti u području biomehanike i ergonomije, svi koji su imali sreću i privilegiju poznavati profesora Osmana Muftića i surađivati s njim, pamte ga kao uvijek vedrog, nasmijanog, neposrednog, kao nekoga tko nikada nije povisio glas, kao čovjeka velikog životnog iskustva i mudrosti.
Neposrednost u komunikaciji činila ga je prepoznatljivim ne samo u stručnim krugovima, već i u javnosti. Bio je izvrstan predavač i pedagog, izuzetan kolega, mentor i učitelj. Studentima je bio omiljen profesor - često je nakon predavanja ispraćan aplauzom.
Prvi među inženjerima se povezao sa znanstvenicima zagrebačkog Medicinskog fakulteta i primjenjivao mehaniku na živim sustavima; već 1964. godine je analizirao čvrstoću rebra zbog operacije postavljanja rebrenog kalema kroz trupove kralješaka. Iako su ga krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća mnogi na FSB-u sputavali u bavljenju biomehanikom jer „to ne pripada našem Fakultetu; strojarstvo nema što tražiti na polju medicine“, posljedica njegove suradnje s liječnicima je niz teorijskih i praktičnih rezultata u ortopediji, anatomiji, fiziologiji i ergonomiji. U suradnji s liječnicima prof. Ruszkovskim i prof. Orlićem konstruirao je prvu hrvatsku totalnu endoprotezu zgloba kuka ROM koja je dobila ime prema početnim slovima prezimena autora, a proizvodila se u Švicarskoj. Njegova je zasluga uvođenje u nastavni program predmeta Biomehanika i Ergonomija. Objavio je preko 160 znanstvenih radova te velik broj stručnih radova. Nikada nije iskoristio godišnji odmor na uobičajen način, nikada nije radio samo osam sati, nego mnogo više, a govorio je da mijenja zadatke pa mu je rad na jednom poslu odmor od drugoga. Bio je mentor sedamdesetak znanstvenih magistarskih i doktorskih radova, a njegovi bivši studenti uvijek ga se rado sjećaju. Prvi je ministar znanosti, tehnologije i informatike i prvi veleposlanik u Iranu nakon osamostaljenja Hrvatske. Kao ministar uveo je kategoriju mladih znanstvenika koji su zaposleni na znanstvenim projektima. Njegov izražen smisao za interdisciplinarnost očitovao se i u njegovom zauzimanju za utemeljenje Studija dizajna na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je bio jedan od osnivača. Bio je neumoran promicatelj struke, znanosti i kulture.
Prof. Muftić je bio „renesansni čovjek“, inženjer, slikar i pjesnik: projektirao je sustave mehanizacije u kazalištima; bavio se slikarstvom, izlagao je na dvjema samostalnim izložbama; skromno je govorio da je, dok je bio mlađi, i „udarao po gitari“; prevodio je perzijsku poeziju na hrvatski jezik; u mladosti je bio voditelj statista u HNK-u, a 1976. godine za predstavu Ispit savjesti u Gavelli radio je scenografiju i scensku glazbu. Bio je istaknuti član Islamske zajednice; posebno je važan njegov angažman kod izgradnje zagrebačke Džamije.
Bio je redoviti član Medicinske akademije te suosnivač Akademije tehničkih znanosti. Dobitnik je nagrade „Nikola Tesla“, Krambergerove medalje i Državne nagrade za životno djelo.
Posjedovao je ljudsku toplinu i neposrednost, dio njegove osobnosti je bilo „pomaganje svima“ i djelovanje za opće dobro.
